Sve je počelo mirisom benzina

Bilo je kolovoz 2017., a ja sam sjedio u unajmljenom Teslinom automobilu na Superchargeru u Sedoni, Arizona, kad sam osjetio miris benzina.

Bilo je 35 stupnjeva vani, a mi smo tamo sjedili zauvijek. Još nisam shvaćao da punjenje baterije s 80% na 100% može toliko dugo trajati, posebno u ekstremnoj vrućini. Tesla se mučila da održi baterije hladnima.

Tada sam posjedovao Kia Soul iz 2014. godine i čitao sam uznemirujuće izvještaje o Kia automobilima koji su se zapalili diljem Sjedinjenih Država. Na trenutak mi se vratila ta poznata briga.

Onda sam se sjetio da nisam u svojoj Kiji.

Miris je dolazio iz benzinske postaje pokraj, gdje je cisterna punila podzemne spremnike. Morao sam se nasmijati sam sebi. Ipak, s obzirom na vrućinu, malo sam se i brinuo da se Tesla ne zapali.

Nije se zapalio.

Unatoč dugom čekanju, volio sam iskustvo punjenja Tesle. Samo ga priključiš. Nema aplikacija, nema kreditnih kartica, nema uputa. Auto i punjač su se pobrinuli za sve.

Divio sam se toj jednostavnosti.

Godine 2019. zamijenio sam svoj Kia Soul na benzinski pogon za 2019. Soul EV. Tada sam otkrio kakvo je punjenje izvan Tesla ekosustava.

Trebao sam različite aplikacije za različite mreže za punjenje. Neke su zahtijevale unaprijed plaćene iznose. Druge su trebale mobilnu vezu da bi komunicirale sa serverom prije nego što bi uopće isporučile struju. Ponekad bi cijeli proces zakazao.

Bilo je smiješno.

Najviše me iznenadilo što je velik dio ove infrastrukture za punjenje nastao nakon što je Tesla već pokazala koliko iskustvo može biti jednostavno. Tehnologija koja dolazi kasnije trebala bi biti bolja, zar ne?

Tesla je postavio standard. Ipak, veliki proizvođači automobila i tvrtke za punjenje, uključujući poduzeća s ogromnim financijskim i inženjerskim resursima, nekako su uspjeli isporučiti složenije iskustvo.

Umjesto da se koordiniraju oko besprijekornog iskustva punjenja, industrija je ostavila potrošače da se snalaze s aplikacijama, računima, sustavima plaćanja i nekompatibilnim mrežama.

Tvrtke poput GM-a, Toyote i Kie imale su znatno veće resurse nego Tesla u svojim ranim godinama. Sigurno su mogle surađivati kako bi punjenje učinile jednostavnim poput priključivanja automobila.

Ali očito, to je bilo previše za tražiti.

Tada sam primijetio nešto zanimljivo u podzemnoj garaži moje zgrade. Pored mog parkirnog mjesta nalazila se obična električna utičnica.

Počeo sam se priključivati na nju. Nisam tražio dopuštenje, ali nije postojao nikakav propis protiv toga, a zgrada je već nudila zajedničku Level 2 punionicu kao pogodnost. Punjenjem na svom mjestu ostavljao sam tu punionicu dostupnom za druge vlasnike EV-a.

I tada sam napravio otkriće koje je promijenilo moj pogled na električne automobile.

Level 1 punjenje bilo je nevjerojatno učinkovito.

Većinu dana moj je auto stajao parkiran satima. Nisam trebao brzo punjenje. Trebao sam samo nadoknaditi električnu energiju koju sam potrošio vozeći se po gradu. Obična utičnica lako bi mogla pokriti većinu mojih dnevnih vožnji. Možete saznati je li to istina za vašu vožnju pomoću našeg EV Home Charger Calculator.

Još bolje, iskustvo je bilo upravo ono što sam volio kod Tesle.

Priključi. Odi.

Nema aplikacije. Nema mreže. Nema složene elektronike koja pregovara sa serverima negdje na internetu.

Počeo sam se pitati zašto zgrade kondominijuma i stanova troše tisuće dolara na sofisticiranu opremu za punjenje kad obične utičnice ili jeftine Level 2 stanice mogu obaviti većinu posla.

Električna energija je već bila tamo. Tehnologija punjenja je već bila u automobilu.

Ono što je nedostajalo bio je jednostavan način praćenja tko je koliko električne energije potrošio i koliko duguje.

Naravno, to bi zahtijevalo određeno povjerenje. Vozači bi morali iskreno prijavljivati dolazak i odlazak. Ali u kondominijumu ili stambenoj zgradi, gdje stanari već imaju uspostavljen odnos i ugovor s vlasnikom nekretnine, to se činilo sasvim razumnim.

A ako u garaži nema internetske veze? Koga briga? Uključi, napuni svoj auto i kasnije zabilježi ili prilagodi sesiju.

Nisam mogao prestati razmišljati o tome.

Na kraju sam odlučio sam napraviti softver.

Nazvao sam ga EVnSteven.

Jednostavan način da ljudi dijele postojeću električnu infrastrukturu, prate vrijeme punjenja i plate svoj pošteni dio bez skupe opreme ili nepotrebne složenosti.

Kad se osvrnem, smiješno mi je da je cijelo putovanje počelo mirisom benzina u pustinji Arizone.

Ali pravo otkriće dogodilo se puno kasnije, u podzemnoj garaži, kad sam shvatio koliko tehnologije zapravo ne trebamo.

David Williston
Osnivač, EVnSteven.app